Intervju: Moja borba s rakom dojke

Možete li podijeliti svoju osobnu priču o dijagnozi raka dojke? Kako ste se osjećali kada ste saznali?

Mislila sam da se to meni nikada neće dogoditi. Znači to je priča koja se događa drugima, tako je bilo u mojoj podsvijesti. Međutim, stvarnost je bila drugačija.

Još od rane mladosti susrela sam se sa dobroćudnom promjenom u dojci, fibradenomom kojeg sam kirurški uklonila. Tri godine nakon što sam rodila drugo dijete osjetila sam kvržicu na dodir i dugo sam odgađala pregled. Vrijeme je prolazilo, a ona je rasla. Ne znam zašto, ali otkazala sam dva dogovorena pregleda. I onda je stigla dijagnoza, rak dojke s metastazom u aksilu. Kad sam čula pala sam u nesvijest od šoka. Djelovalo mi je nestvarno. O toj temi sam znala samo iz priča. Obuzeo me strah od nepoznatog. Osjećala sam se zbunjeno i zabrinuto.

Kako ste se nosili s liječenjem i koji su bili najveći izazovi tijekom tog razdoblja?

12 ciklusa kemoterapije i 16 ciklusa zračenja sam podnijela na sreću jako dobro. Imam osjećaj da sam odrađivala u hodu. Vjerovala sam da je to put prema ozdravljenju tako da mi ni popratni simptomi poput gubitka kose nisu teško pali. Funkcionirala sam u velikoj mjeri kao i prije bolesti. Izvana nasmijana, a iznutra nekakav čudan osjećaj, nedefiniran.

Sada mogu reći da su izazovi došli nakon liječenja.

Kako su Vam podrška obitelji, prijatelja i zdravstvenih stručnjaka pomogli u vašoj borbi?

Imala sam veliku podršku od bližnjih i još uvijek imam. Iskreno, ne znam kome je teže pala moja dijagnoza, obitelji ili meni samoj. U početku su oni bili u većem strahu od mene da sam neke morala i tješiti.

Za odjel onkologije, liječnički tim i liječenje imam samo riječi hvale. Vrhunski!

Ono što najviše nedostaje je razgovor s bolesnicima, psihološka podrška. Jer svi koji dođu na taj odjel u startu su u strahu koji je sveprisutan.

Koliko je važna bila rana dijagnoza u Vašem slučaju? Kako ste saznali za svoj rak dojke?

Već sam dio odgovora dala u prvom pitanju. Ja sam nažalost malo zakasnila zbog odgađanja pregleda. Ali je jako bitno doći na vrijeme, kad je promjena malena i kad je stacionirana jer onda medicina može najbolje djelovati.

Možete li objasniti kako su redoviti samopregledi dojki i mamografija igrali ključnu ulogu u otkrivanju raka dojke u ranoj fazi?

Smatram da sigurno imaju značajnu ulogu, ali ključnu ulogu ipak ima ultrazvučni pregled (po mom mišljenju).

Samopregledom možemo promjenu napipati površinski, ali ako je maleno i duboko i ako su velike dojke tu je potreban ultrazvuk.

Koje bi još savjete dali javnosti o prevenciji raka dojke i redovitim pregledima?

Drage žene, stavite sebe češće na prvo mjesto prioriteta. Kada brinete o sebi, svom mentalnom i fizičkom zdravlju, mislite i na one koji vas vole i trebaju.

Kako ste se osjećali nakon što ste pobijedili rak dojke? Je li Vaša perspektiva na život i zdravlje doživjela promjene? Jesu li Vam se promijenili planovi i ciljevi za budućnost?

Želim vjerovati da sam ga pobijedila.

Međutim, moje zdravlje je dosta narušeno posljedicom takve dijagnoze. Iza mene je 6 operacija, kao lančana reakcija. Život se promijenio, a i ciljevi, da.

Kako možemo potaknuti više ljudi da se educiraju o raku dojke i poduzmu preventivne korake?

Ako se bolest otkrije na vrijeme možda će se tretirati jednom kao kronična bolest.

Trebalo bi uvesti obavezne preglede jednom godišnje. Većina misli da se to događa nekom drugom, tako sam i ja mislila.

Imate li savjete ili poruke za druge osobe koje trenutno prolaze kroz liječenje raka dojke?

Samo hrabro i optimistično s vjerom da će sve to jednom biti prošlost.

I dok se liječite živite svoje lijepe dane. Never give up!

Možete li podijeliti neka konkretna iskustva koja su Vam pomogla da ostanete pozitivni i motivirani tijekom liječenja?

Mene su motivirala  moja djeca i željela sam se što prije vratiti životu kakvog sam živjela.

Nisam se uključivala u udruge niti se zadržavala u teškim razgovorima. U hodnicima sam izbjegavala pesimistične pacijente. Nakon odrađene terapije trudila sam se živjeti obično i normalno kao da nisam bolesna. Nisam tome pridavala toliku važnost niti smo u obitelji pričali o bolesti, što i kako će biti, jer bi nas to dovelo do očaja,a to nitko nije želio. Bolest smo stavili na ignore. I uspjeli smo!

Kako je rak dojke utjecao na vaše odnose s obitelji i prijateljima? Je li došlo do promjena u Vašem životu?

Bili su i ostali velika podrška  i oslonac, ruka pod ruku po kemoterapijama, kao i pomoć na svakom životnom polju. Svi su oni živjeli moju bolest.

Koliko je važna emocionalna i psihička podrška tijekom borbe s rakom dojke? Kako ste se nosili s emocionalnim izazovima?

To i je najveći problem što u Splitu nema psihološke podrške za nas što je meni osobno najviše nedostajalo.

Imate li savjete za partnere, obitelji i prijatelje osoba koje se suočavaju s dijagnozom raka dojke?

Vama je teško, ali osobi koja dobije dijagnozu je ipak najteže.  To su strahovi koje je teško objasniti i koje može razumjeti samo osoba koja kroz sličnu situaciju prolazi.  Zato budite tu,uz nju, učinite sve za nju, jer vi ste njoj sve.

Vaša suradnja znači puno i još jednom se zahvaljujem na vremenu i otvorenosti.

Upute za samopregled dojki možeš pogledati OVDJE.

-Sara